Savremeni svijet nosi sa sobom mnoge izazove, među kojima su i bolesti zavisnosti koje postaju sve veći problem. Zloupotreba i zavisnost od psihoaktivnih supstanci je jedan od najozbiljnijih zdravstvenih i socijalnih problema današnjice i često koegzistira sa drugim mentalnim i fizičkim poteškoćama. Konzumiranje psihoaktivnih supstanci se smatra najčešćim i najuticajnijim uzročnikom narušavanja kako fizičkog, tako i psihičkog zdravlja i poremećaja ponašanja kod ljudi.
Zavisnost je kompleksan psihički, emocionalni, fiziološki, neurobiološki, društveni i duhovni proces. Manifestuje se kao ponašanje u kome osoba pronalazi privremeno olakšanje ili zadovoljstvo i za kojim zbog toga žudi. Takvo ponašanje na duže staze nanosi njoj i drugima (bliskim osobama, u prvom redu porodici) štetu i bol, ali osobi je teško i ne može da ga se oslobodi.
Zavisnost je dakle, bilo koje ponavljano ponašanje, u vezi sa supstancama ili ne, za koje se osoba osjeća primoranom da ga ponavlja, bez obzira na negativne posledice koje ono ima na život te osobe ili drugih ljudi. Zavisnost uključuje:
- snažnu želju ili potrebu (žudnju, kompulziju) da se nastavi uzimanje psihoaktivne supstance i da se do nje dođe na svaki način;
- oslabljenu kontrolu nad tim ponašanjem;
- istrajnost ili ponovno započinjanje nakon prekida, uprkos dokazanoj šteti;
- nezadovoljstvo, razdražljivost ili intenzivnu žudnju kada predmet – bio on droga, aktivnost ili neki drugi cilj – nije odmah dostupan.
Kompulzija, oslabljena kontrola, istrajnost, razdražljivost, recidiv i žudnja, sve su to oznake zavisnosti-bilo koje zavisnosti. Ista potreba koja navodi osobu da zloupotrebljava određene supstance može da je navede i na mnoga druga ponašanja, od kupoholičarstva do prekomjernog korištenja interneta, od prekomjernog gejminga, kockanja i gledanja pornografskog sadržaja, opijanja i kompulzivne potrage za intimnim vezama. Problem nikada nije u spoljašnjoj meti već u unutrašnjem porivu koji nas vuče ka njoj.
Osjećaj emocionalne neispunjenosti i nemogućnosti za temeljnim emocionalnim povezivanjem sa drugima je bolan doživljaj koji mnogi ljudi naše kulture osjećaju, dok je osoba sa problemom zavisnosti bolnije svjesna te praznine i ima ograničena sredstva da od nje pobjegne. Kada nemamo ništa da nam zaokuplja um, mogu se javiti loša sjećanja, mučne anksioznosti, nelagoda ili uporna mentalna obamrlost koju nazivamo dosada. Dosada, ukorijenjena u fundamentalnoj nelagodi sa sobom, jedna je od najnepodnošljivijih mentalnih stanja. Osobe sa problemima zavisnosti žele da izbjegnu da provode vrijeme sami sa svojim umom, te su u manjem stepenu, zavisnička ponašanja takođe reakcije na taj užas praznine i dosade.
Svi podsticaji koje zavisnost nudi predstavljaju bjekstvo čovjeka iz zatvora njegovog sopstva i unutrašnjeg bola, pod kojim se podrazumijeva svakodnevno iskustvo neugodnosti i izolovanosti u sopstvenoj koži.
Čeznemo za bjekstvom onda kada smo zarobljeni, kada nas nešto muči. Zavisnost nas priziva kada se nađemo u klopci unutrašnjih previranja, sumnji, gubitka smisla, izolacije, kada smo beznadežni, kada ne vjerujemo u mogućnost oslobođenja, kada nam niko ne pruža ruku pomoći, kada ne možemo da izdržimo spoljašnje izazove ili unutrašnji haos ili prazninu, kada ne možemo da regulišemo svoje stresne reakcije ili da podnesemo svoja osjećanja, kada očajnički želimo da ublažimo bol koji sva ova stanja uzrokuju. Ljudi često govore o otupljujućem dejstvu zavisnosti, a anesteziju želi samo osoba koju nešto nepodnošljivo boli.
Koga zavisnost pogađa i zašto?
Nijedan zbir crta ličnosti neće sam po sebi izazvati zavisnost, ali neke crte, ili odlike, učiniće mnogo vjerovatnijim da će osoba podleći procesu zavisnosti. Ljudi su podložni procesu zavisnosti ako imaju konstantnu potrebu da pune svoj um ili tijelo spoljnim izvorima utjehe, bilo fizičke ili emocionalne. U toj potrebi je izražen neuspjeh samoregulisanja – nesposobnosti da se održi relativno stabilna unutrašnja emocionalna atmosfera. Samoregulacija je kapacitet koji se stiče tokom odrastanja i vaspitanja a dostižemo je samo ako su uslovi za razvoj bili povoljni i odgovarajući, tj. samoregulacija se gradi prvobitno kroz roditeljsku brigu (ili zanemarivanje) i način na koji su oni prepoznavali emocije djece (ili pak nisu) i način na koji su ih tretirali (pažnja, razumijevanje, ljubav, strpljenje ili odbacivanje, ismijavanje, zlostavljanje, zapostavljanje). Nažalost, samoregulaciju neki ljudi nikada ne izgrade, čak i u poodmakloj zrelosti moraju da se oslanjaju na vanjsku potporu kako bi smirili svoju nelagodu i ublažili anksioznost. Oni prosto ne mogu da učine da se osjećaju dobro bez takvih oslonaca, bili oni hemikalije ili hrana ili pretjerana potreba za pažnjom, odobravanjem ili ljubavlju. Osoba sa nedostakom zrele samoregulacije postaje zavisna od „spoljnih stvari“ da joj poprave raspoloženje ili čak da je smire ako iskusi previše neusmjerene unutrašnje energije. Pored poteškoća u samoregulaciji, u problemu zavisnosti svoje mjesto ima: narušena kontrola impulsa, osjećanje niskog samopoštovanja i niskog samovrednovanja (često duboko sakriveno i na prvi pogled nevidljivo), osjećaj praznine, napuknuće u povezanosti sa drugima, nepovjerenje, prkošenje autoritetima, nezrela buntovnost. Naravno, svi simptomi uvijek pričaju priču i iza njih se otkriva logika unutrašnje patnje i bola.
Brojna istraživanja su pokazala da je vjerovatnoća formiranja zavisnosti, problema sa duševnim zdravljem i drugih medicinskih tegoba srazmjerna broju i intenzitetu negativnih iskustava u djetinjstvu. Istraživači su negativna iskustva podjelili u tri kategorije: zlostavljanje (psihičko, fizičko, seksualno), zapostavljanje (fizičko, emocionalno), porodična disfunkcionalnost (alkoholizam ili narkomanija u porodici, razvod ili gubitak roditelja, istorija mentalnih poteškoća u porodici, nasilje u porodici, boravak člana porodice u zatvoru). Takođe, osobe koje doživljavaju intenzivnu društvenu anksioznost, stres i nesigurnost su naročito podložni zloupotrebi psihoaktivnih supstanci.
Kod osoba koje intenzivno konzumiraju psihoaktivne supstance, čiji su životi bez izuzetka počeli pod uslovima ozbiljnog stresa i traume, stresna reakcija ne samo da lako preplavljuje njihove već oslabljene kapacitete za racionalnu misao kada su emocionalno uzbuđeni, već se i hormoni stresa „unakrsno senzitivišu“ sa supstancama koje uzrokuju zavisnost. Što su jedni prisutniji, to se više žudi za drugima. Zavisnost je duboko ukorijenjena reakcija na stres, pokušaj da se sa njime izađe na kraj kroz samosmirivanje.
Rane traume imaju posledice po to kako ljudska bića reaguju na stres, a stres ima mnogo toga sa zavisnošću. Razni oblici patnji, od manje očiglednih razvojnih rana do očiglednih trauma, mogu da pokrenu zavisničko ponašanje radi ublažavanja bolova. Trauma (povreda) nije ono što nam se u spoljašnjem svijetu dogodi, već ono što se, kao posljedica toga, dugo događa u nama. Ljudi ponekad sebe ubjeđuju da su imali srećno djetinjstvo. Dok nam u životu dobro ide, nemamo veliki motiv da preispitamo taj narativ. Ali kada zavisnost postoji u našem životu, ili životu voljene osobe, preispitivanje može da bude od velike koristi. Autentične lijepe uspomene ne isključuju postojanje emocionalnih patnji, ali skloni smo da se rado prisjećamo prvih i potiskujemo druge.
Šta možemo držati u umu ako želimo pomoći (o prevenciji)
Prevencija bolesti zavisnosti je od velike važnosti i treba da počne u kolijevci, a čak i prije toga, jer djeca koja su dobijala dobru emocionalnu njegu i koja su odgajana u stabilnim zajednicama nemaju potrebe da postanu zavisnici. Edukacija o štetnosti određenih supstanci je sasvim sigurno vrijedan cilj, ali intelektualno znanje, iako mnogo važno, slab je takmac duboko usađenim emocionalnim i psihološkim porivima. Djeca koju su odrasli zlostavljali, ili su iz nekog drugog razloga otuđena od odraslih, ne obraćaju se odraslima za savjete, modele ponašanja ili informacije. A ipak, to su djeca koja su najsklonija korištenju supstanci. Jedino zdravi odnosi sa odraslima će sprečiti djecu da se izgube u vršnjačkom svijetu, a taj gubitak orijentacije vrlo brzo vodi do korištenja psihoaktivnih supstanci.
Prevencija se prije svega odnosi na provođenje niza aktivnosti koje uspješno dovode do sprečavanja različitih vidova rizičnih ponašanja koji mladu osobu mogu učiniti vulnerabilnom za dolaženje u situacije u kojima će probati psihoaktivnu supstancu, eksperimentisati sa njom, instrumentalizovati drogu kao bijeg od nepovoljnih uslova socijalizacije i razviti zavisnost. Prevencija pojave zavisnosti od psihoaktivnih supstanci nije samo pitanje za koje odgovornost treba da snosi zdravstveni sektor, već društvenu odgovornost, u podjednakoj mjeri, treba da snose i vaspitno-obrazovni sektor, sektor socijalne zaštite, pravosuđa i policije. Važno je naglasiti da je bez profesionalne pomoći mnogo teže prevazići bolesti zavisnosti.
Ivana Curović, dipl. psiholog
